Jednog proljeća na njenom pragu
presreli su je u mraku, mrklom mraku


Svezali joj usta, ruke,
nesto tesko bilo je u zraku, proljetnom zraku


Porodicni nakit, slike,
uspomene, pisma i sitnice, vazne sitnice


Ukrali joj kosulje,
bisere i dvije zute ptice, iz kaveza ptice


Strgnuli su haljinu sa nje
i jedva skinuli joj prsten, vjencani prsten


Izvrijeđali, izudarali,
pa sta fali kad su od te vrste, od one vrste



Sta ćemo s njom,
ovom jadnom zemljom?

Sta ćemo s njom,
nasom domovinom?



Brinuli su bas o svemu
navukli rukavice i maske, crne maske


Kako sruseno da gradis
kada nema eksera ni daske, nijedne daske


A niko da joj pruzi ruku
zagrli i poljubi u celo, ranjeno celo


Posudi joj stari kaput
ogrne je, sasije odijelo, novo odijelo


Nije valjda tako tesko
poljubiti ruku jednoj dami, pravoj dami


Reć' izvini za sve ruzno
sada kada ostali smo sami, sasvim sami



Sta ćemo s njom,

ovom jadnom zemljom?
Sta ćemo s njom,
nasom domovinom?