Sjedim u stanicnoj zgradi
cekam u gomili ljudi
voz ponocni kasni

jutro se budi

Vazduh u kavezu

umoru se ne dam
a noz od dima bode
al' se dobro drzim

i gledam i gledam

Kraj mene studenti

radnici, vojnici
klosari na broju
starice izdisu


Skroz tamo u uglu
zalutala gospoda

o, pobjegla bi negdje
ali joj na vrata zlo stavilo kisu


Stiskam se
sto sam manji, vise vidim
ovakve su zore

lijek mojoj dusi

Pogledujem kradom

slatko olinjalu damu
gdje mameci mene
otmjeno pusi i pusi


Kraj nje jadno dijete
pospano, mirno, lize slinu

a neki brkati muskarac sav uzbudjen
zdere i zdere luk i slaninu


Sve mi ovo lici na otkaceni vagon
ne znam da l' ce po nas ikad doci iko
al' sabracu i sestre mojih zeljeznickih tuga

svo bogatstvo mojih zeljeznickih tuga
iz srca mi nece odvuc' nikad niko nikad, nikad niko